VI pitate - MI odgovaramo - Radno pravo

Nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa – potraživanje plaće

Sentenca odgovora: 
Potraživanje radnika s naslova plaće za vrijeme dok nije radio zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, ima karakter potraživanja po osnovi rada, a ne s naslova naknade štete
Ako je radniku nezakonito otkazan ugovor o radu, ima li pravo na puni iznos naknade plaće, premda se je u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca i prima redovito plaću, ili samo na razliku između naknade koju bi ostvario i prihoda koji ima kod drugog poslodavca, ako je taj prihod manji?
Ustaljenjem sudske prakse (v. npr. Odluka VSRH, br. Rev–466/95 od 19. 11. 1988., Informator br. 4574 od 29. 9. 1999.), a potom dopunom čl. 102. st. 3. Zakona o radu(Nar. nov., br. 17/01) razriješena je dvojba o pravnom karakteru potraživanja radnika s naslova plaće dok za vrijeme nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa nije radio. Naime, kad je o ovome pitanju riječ, sudovi su nerijetko različito postupali i to: a) dosuđujući radniku naknade štete, b) naknadu plaće (nekad osobnog dohotka), ili c) nisu izrijekom dosuđivali naknadu plaće, nego su poništavali odluku o prestanku radnog odnosa (ugovora o radu) i uspostavljali prvobitno stanje koje je postojalo prije nezakonitog prestanka radnog odnosa. Toj raznolikosti sudske prakse pridonijeli su, dakako, i sami sudionici u sporovima, instruirajući svoje tužbene zahtjeve u (ne)određenom pravcu (sud odlučuje u granicama koje su stavljene u postupku, čl. 2. ZPP-a). Pitanje koje se ovdje postavlja: Radi li se u ovom slučaju o naknadi štete? Postoje doista sve pretpostavke za naknadu štete: nezakonit postupak poslodavca prema radniku, što je štetna radnja, koja za posljedicu (kauzalni neksus) ima štetu za radnika (neisplatu plaće). No očito da je, u recentnoj sudskoj praksi, ali i u dosljedno tome dopunjenom čl. 103. Zakona o radu, prihvaćeno stajalište da tu ipak nije riječ o klasičnom institutu naknade štete u smislu Zakona o obveznim odnosima. Naime, prema ranijim sudskim stajalištima, radnik je imao pravo na naknadu štete, ali je i on bio dužan, u granicama svojih mogućnosti, pridonijeti umanjenju štete. Dakle, ako je radnik u razdoblju plaće koju bi ostvario i prihoda koje je imao, naravno ako je taj prihod bio manji. nezakonitog prestanka radnog odnosa ostvario kakav prihod, pripala bi mu samo razlika između naknade Dakle, naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, ne smatra se naknadnom štete, nego ostvarenim potraživanjem po osnovi rada. Naime, kad sud pravomoćno poništi odluku o otkazu ugovora o radu, radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo pa mu pripadaju sva prava koja imaju i drugi radnici, uz ostalo pravo i na plaću. Tu se dakako podrazumijeva da je poslodavac dužan uplatiti i sve poreze i doprinose, pa se radniku sve to vrijeme koje nije radio naknadno uračunavaju u zdravstveno osiguranje, odnosno u staž mirovinskog osiguranja, što inače kod same naknade štete nije slučaj. Dakle, činjenica da je radnik u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa ostvarivao plaću kod drugog poslodavca – nema utjecaja na obvezu poslodavca, koji je nezakonito otkazao ugovor o radu, na isplatu pune naknade plaće sve do povratka radnika na rad. Valja, međutim, uputiti i na mogućnost sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 116. Zakona o radu. Naime, ako prvostupanjski sud do okončanja glavne rasprave utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud može na zahtjev radnika ili na zahtjev poslodavca (ako postoje opravdane okolnosti) odrediti dan prestanka radnog odnosa, ali neće vratiti radnika na posao, već će mu dosuditi naknadu štete (najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca) (10–8, D. A., 24. 5. 2002.)

VI-MI u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Informatora, broj 5032 - 5033 od 29. svibnja 2002.