HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG-BOSNA

 I (PRE)USTROJ BOSNE I HERCEGOVINE

Zagreb, 2017.
 
NOVO
 
Opseg: 
388 str.
Format: 
17 x 24 cm
Uvez: 
tvrdi
Šifra: 
06080001
Cijena: 
310,00 kn

Ova je knjiga rezultat nastavka mojeg proučavanja i istraživanja mjesta i uloge Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike Bosne i Hercegovine) u cjelokupnosti odnosa koji su proizlazili iz bosansko- hercegovačke krize (rata, ubijanja i razaranja), postupka osamostaljenja i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine na ruševinama disolucije (raspada) bivše SFRJ, s jedne strane. S druge strane ona je rezultat i proučavanja mjesta, uloge i stvarne politike Republike Hrvatske i njezina državnog vodstva prema Bosni i Hercegovini u tim i takvim okolnostima. Dodatan motiv za njezino pisanje pojavio mi se nakon što sam napisao svoj rad – ekspertizu: „Ustavnopravna analiza uspostave Hrvatske zajednice (Republike) Herceg-Bosne – osobito s aspekta njezina mogućeg osamostaljenja odvajanja i pripajanja Republici Hrvatskoj” (neobjavljeni rukopis). Naime, cjelokupno moje istraživanje u tom radu ukazivalo je na tešku proturječnost između programirane percepcije o podjeli BiH stvorene i prihvaćene u javnosti s jedne strane, i stvarnog mjesta, uloge i djelovanja kako HZ(HR)BiH tako i hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini.

Osobito u provedbi cilja njezina osamostaljenja, teritorijalnog suvereniteta, neovisnosti i međunarodnog priznanja u provedbi postupka disolucije (raspada) bivše zajedničke države - SFRJ. Svi rezultati proučavanja i istraživanja, dostupne bibliografije, pravnih propisa, drugih dokumenata, ali i stvarnog (odlučnog) djelovanja kako politike Republike Hrvatske tako i HZ(HR) BiH, ukazuju da Bosna i Hercegovina ne samo da ne bi bila međunarodno priznata kao samostalna i neovisna država, već bi, izvjesno, bila upitna njezina opstojnost općenito, a napose u granicama koje je imala kao Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u sklopu bivše zajedničke države SFRJ, bez podupirujuće politike Republike Hrvatske, te provođenja politike od strane Hrvatskog naroda u BiH koja je za cilj svog djelovanja imala ostvarenje slobodne, samostalne i suverene BiH tri konstitutivna i ravnopravna naroda. Međutim, te teško osporive činjenice nisu se kao realne i istinske nametnule u percepciji, napose onog dijela javnosti koja je imala na raspolaganju sva raspoloživa sredstva za „modeliranje” kod javnosti perceptivnog poimanja stvarnosti. U tom smislu u javnosti se nametnula percepcija da je Republika Hrvatska, njezino državno i vojno vodstvo predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, predsjednikom Republike Hrvatske provodila politiku agresije prema Bosni i Hercegovini.

Čak štoviše, da su se s hrvatskim vodstvom HZHB-a udružili u zločinačkom poduhvatu i provodili politiku podjele Bosne i Hercegovine, odvajanja dijela njezina teritorija i njegova pripajanja Republici Hrvatskoj radi ostvarenja ideje o Velikoj Hrvatskoj. HZHB trebala je poslužiti kao sredstvo u ostvarivanju toga cilja. Sva moja proučavanja i istraživanja nisu mogla pronaći stvarnu podlogu za takvu percepciju u pravnim propisima, drugim dokumentima te realnom političko-pravnom odlučivanju i djelovanju Republike Hrvatske i njezina državnog i vojnog vodstva. Baš obrnuto, iz njih je proizlazila druga, oprečna, istina od one koja se u javnosti gradila i prihvaćala kao percepcija politike o podjeli BiH. Naime, stvarne odluke i politička djelovanja te sudjelovanje u obrambenim operacijama protiv agresora jasno ukazuju da je Republika Hrvatska, surađujući s Hrvatima u BiH, kao jednim od njezinih konstitutivnih naroda, te sa središnjom vlašću podupirala samostalnost, neovisnost i međunarodno priznanje BiH. Tu činjenicu ne umanjuje, već dodatno potvrđuje i osnažuje stajalište Republike Hrvatske (i njezina državnog vodstva) kao i Hrvata u BiH, da BiH na unutarnjem planu treba ustrojiti kao decentraliziranu društvenu i državnu zajednicu triju konstitutivnih i ravnopravnih naroda na prostoru cijele BiH, te u njoj pred zakonom osigurati jednake i ravnopravne građane u ostvarivanju punine ljudskih (i manjinskih) prava i temeljnih sloboda bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Nadalje, ni sami razgovori o podjeli Bosne i Hercegovine, kao mogućem načinu razrješavanja bosanskohercegovačke krize, nisu i ne mogu biti odlučujuća podloga za postavljanje teze, a kamoli mogućih optužbi o podjeli BiH. Naprosto zato što nakon njihova održavanja ne samo da nisu donesene odluke, poduzimane radnje i druga djelovanja u cilju provođenja politike o podjeli BiH, već su se od Republike Hrvatske i Hrvatskog naroda u BiH donosile odluke i akti, provodila takva djelovanja bez kojih, jamačno, ne bi bila ostvarena samostalna, suverena i međunarodno priznata BiH. Tome svjedoče svi njihovi relevantni pravni propisi, druge odluke, djelovanja i poduzete mjere koje će dovesti do samostalne, neovisne i međunarodno priznate BiH. Zapravo proučavanjem i istraživanjem te pisanjem ove knjige nastojao sam se baviti pitanjem što je i gdje je prava istina. Je li istina ono što je prisutno u percepciji javnosti ili je stvarna i materijalna istina zatomljenja (prikrivena) i potisnuta od očiju javnosti, neovisno o mogućim motivima takvog postupanja. Zbog toga je pisanje ove knjige bila svojevrsna potraga za istinom, i to onom realnom i materijalnom, a ne onom koja se javnosti nameće kao iskrivljena pojavna forma (percepcija) koja u realnim odlukama i djelovanjima nema podlogu da bi se kao istinita i vjerodostojna mogla potkrijepiti. Proučavanjem i istraživanjem nastojao sam utvrditi i/ili dati pa makar i malen doprinos spoznaji je li istinita percepcija o podjeli BiH, u kojoj sudjeluje Republika Hrvatska ili se istina sastoji u sasvim drugačijoj njezinoj politici prema BiH.

Tragajući za istinom nastojao sam odgovoriti na pitanje kojim je to odlukama ustavnopravne prirode, kojim propisima i drugim aktima te svojim pravnim činima i djelovanjima Republika Hrvatska sama i/ili u suradnji s HZHB-om i vice versa provodila politiku podjele BiH, radi odvajanja (secesije) dijela njezina teritorija i njegova pripajanja Hrvatskoj. Odnosno, ako takvih dokumenata, odluka i djelovanja nema, koju i kakvu je politiku provodila i podržavala Republika Hrvatska prema BiH, i iz kojih se odluka, propisa i djelovanja ona ne samo razabire nego nesporno potvrđuje. Zatim, što je po svom mjestu i ulozi bila Hrvatska zajednica Herceg-Bosna u BiH, poglavito u postupcima njezina osamostaljenja i međunarodnog priznanja sve do Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, uključivo i njihova učinka na zaustavljanje rata, uspostavu mira i unutarnje ustrojstvo današnje Bosne i Hercegovine. Pišući ovu knjigu otkrio sam u osnovi s tri temeljna različita pristupa kakva Bosna i Hercegovina treba biti nakon provedbe svog osamostaljivanja nakon raspada bivše SFRJ. Svaki od njih imao je svoje uporište u pojedinom od konstitutivna tri naroda: i onaj separatistički, ali i unitarnji te onaj o decentraliziranoj BiH triju konstitutivnih i ravnopravnih naroda. I o tim pitanjima pišem u ovoj knjizi. No, naišao sam se i na nerazumijevanje pa i zablude glede politike koju je Republika Hrvatska provodila prema BiH. Ona je, prema mojem stajalištu proizašlom iz pisanja ove knjige, vezana uz nerazumijevanje da je imperativ hrvatske politike prema BiH bio obrana njezina prava na samostalnost, neovisnost i međunarodno priznanje, koje ona, kao jedna od bivših konstitutivnih socijalističkih republika, ima nakon raspada bivše SFRJ. Braneći to njezino pravo Republika Hrvatska je istovremeno takvo isto pravo zahtijevala za sebe i branila ga na unutarnjem planu od velikosrpske agresije, a na međunarodnom planu na osnovi internacionalnog prava, koje joj je kao objektivno pravno davalo pravnu osnovu da takvo pravo pred međunarodnom zajednicom zahtijeva kao svoje subjektivno pravo. Ova knjiga bavi se složenom problematikom. Nastojao sam tu problematiku sagledati interdisciplinarno, barem u onoj mjeri koliko su mi moje snage i znanje dopuštale.

No, ipak dominantan pristup u obradi svih pravnih pitanja kojima se ona bavi, jest ustavnopravni i sociopolitički. U tom smislu moglo bi se pomisliti da je ona kao takva namijenjena pravnicima, i politolozima. To je nesumnjivo u velikoj mjeri točno. Međutim, nastojao sam je pisati da ustavnopravnu i sociopolitičku problematiku prikažem tako da bude pristupačna i razumljiva ne samo pravnicima i politolozima, već svima koje zanima ovo pitanje. Takav pristup u pisanju ove knjige odabrao sam zato što smatram da su moje spoznaje izložene u njoj nakon provedenog istraživanja doprinos istinitosti o bosanskohercegovačkoj krizi i ulozi Hrvata u BiH, te Republike Hrvatske, posebice u njezinu razrješavanju. Ako sam tome imalo pridonio, sav moj trud i uloženo vrijeme u njezinu pisanju ima svoj smisao i opravdanje. Najbolji sud o tome dat će njezini čitatelji. Ova knjiga obuhvaća vrijeme u kojem je hrvatska društvena i državna zajednica bila u iznimno osjetljivom i politikom bremenitom razdoblju. Na tu političku situaciju odgovarajući utjecaj imala je i tzv. bosanskohercegovačka kriza, koja je proizlazila iz postupka osamostaljenja i međunarodnog priznanja BiH, ratnog stanja i zaustavljanja rata u njoj, te različiti koncepti njezina (pre)ustroja koje su zastupali i predlagali u pojedinim fazama političkopravni činioci na unutarnjem i međunarodnom planu. Ovu knjigu pisao sam u svojem tzv. slobodnom vremenu. Pišući ovu knjigu vrlo cijenjenu pomoć pružio mi je moj sin Igor, odvjetnik u Zagrebu. Velika je bila njegova pomoć u prikupljanju bibliografske i druge građe, a još veća u njegovim sugestijama.

Zahvalu upućujem i svom mlađem sinu Vladimiru, koji je odvajao dio svojeg dragocjenog vremena da pripomogne u sortiranju bibliografske građe, propisa i drugih dokumenata u svojevrsni korpus koji je tvorio predmet moga istraživanja i proučavanja. Osim toga, želim zahvaliti svima koji su me podupirali i podržavali da ustrajem u njezinu pisanju. To su, prije svega, moji dragi prijatelji: Ivo Franolić, Zoran Luštica, Miro Raguž, Marinko Mikulić i dr. Posebnu zahvalu zaslužuje moja suradnica, gospođa Marija Hajnić, koja mi je bila od neprocjenjive pomoći u svim administrativnim tehnikalijama pri pisanju ovog djela. No, jednoj osobi dužan sam osobitu zahvalu, a to je moja supruga Branka, koja je za mene uvijek imala razumijevanja. Kad je trebalo, bila je oštar kritičar. Hvala joj na tome. Ovu knjigu posvećujem svojim sinovima Igoru i Vladimiru, koji su nezamjenjiva radost i svrha mojeg života.

Autor: dr. sc. Mato Arlović, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske